Crna Gora

Mala zemlja na jugoistoku Europe.; tako blizu, a nikad nisam bila tamo. Odlazak u ovu zemlju nije bio planiran, već je to bio iznenadni put u zadnji tren. Karte od Zagreba do Podgorice se često mogu naći od 30€ pa smo i mi odlučili iskoristiti tu priliku i posjetiti ovu malu zemlju.

Opće informacije

Letjeli smo s Ryanairom, relacija Zagreb-Podgorica. Let je trajao sat vremena. Mi smo dolazili sredinom studenog tako da je vrijeme bilo malo hladnije, ali ne prehladno za kožnu jaknu. Nažalost zapalo nas je takvo vrijeme da je od 3 dana prvi cijeli dan padala kiša i pokvarila nam malo planove, drugi dan je bilo oblačno, a tek treći dan lijepo vrijeme. No, to nam je samo razlog da se još jednom vratimo jer nismo uspjeli vidjeti sve ono što smo zamislili.

Također, bitno je napomenuti ono za što ja nisam bila sigurna, a to je može li se s osobnom iskaznicom u CrnuGoru (ovdje mislim samo na zračni put)? Naime, pretpostavljala sam da je dovoljna osobna iskaznica za ulazak u državu, ali prilikom check-ina me je tražilo broj putovnice i ja sam probala upisati broj osobne, ako prođe, prođe, ali nije prolazilo. Kad je prošlo manje od 24 sata prije leta, opet sam upisala broj osobne i sve je prošlo u redu. Tako da bitna informacija, ako vi ili netko od obitelji nemate putovnicu da ne paničarite.

Dolaskom na aerodrom u Podgorici na izlazu nas je čekao gospodin iz rent a cara ( https://www.terraecar.com/ ), uzeli smo Hyundai i20. Cijena za 3 dana s full osiguranjem nas je koštala 100 eura. Sve je prošlo bez problema, dečki su bili ljubazni i pri preuzimanju i pri vraćanju auta i nisu radili nikakve probleme.

Roadtrip kroz Crnu Goru

Prva stanica na našem putu nam je bilo Skadarsko jezero, koje je od Podgorice udaljeno 20 minuta. Dolaskom na adresu na kartama smo došli na jedan ulaz gdje je bio samo neki hotel pa nam nije bilo jasno jesmo dobro došli ili fulali. Odlučili smo unijeti drugu adresu koja nas je odvela na drugi kraj, koja opet nije bila ono što smo tražili, pa smo odustali od toga i odlučili se vratiti jednom kad bude ljepše vrijeme. Usput nam je bio vidikovac pod nazivom “Pavlova strana viewpoint.” Nalazi se u sklopu Nacionalnog parka Skadar i pruža prekrasan pogled na okolne planine i čisto jezero s predivnim pejzažima. Cesta je puna serpentina, ali pogled je odličan duž cijele ceste. U mjestu Rijeka Crnojevića možete unajmiti čamac koji vas vozi do Skadarskog jezera.

Put smo nastavili prema Budvi, odnosno Svetom Stefanu. Sveti Stefan je otok koji je povezan s kopnom uskim mostom. Smatra se jednim od najluksuznijih ljetovališta na Jadranu i najluksuznijm ljetovalištem u Crnoj Gori. Trenutno se ne može ući unutra zbog nekih nesuglasica i pravnih tužbi.

Meni je ovdje bas bilo lijepo, bili smo izvan sezone nije bilo nigdje nikoga i bas smo uživali, ali nažalost tu nam je počela padati lagano kiša. Nismo dozvolili da nas to zaustavi pa smo odlučili posjetiti Budvu koja nam je bila u planu taj dan. Prvo što smo odlučili napraviti je sjesti na ručak. Cijene su bile malo jače, kao što je i očekivano, jer je to Budva. Nažalost ne sjećam se imena restorana, ali ne bi ga baš ni preporučila jer moja piletina je bila ekstra žilava.

Nakon ručka odlučili smo se parkirati i otići do starog grada. Cijelo vrijeme je kiša polagano padala, ali mi nismo odustajali. Parkirali smo na parkingu blizu centra grada i prošetali se do starog grada. Pošto je kiša padala, ulice su bile poluprazne, no mi smo se odlučili prošetati do crkve Sv. Save, Citadela s koje se pruža lijepi pogled na Jadransko more (naplaćuje se ulaz), mi nismo išli pa ne znam točnu cijenu, ali bila je negdje oko 3-5 eura. Također su tu i zidine; na mene Budva nije ostavila neki vau dojam. Vjerujem kako je ljepše prek ljeta ili barem dok nije toliko kišovito i maglovito.

Pošto smo još imali vremena za istraživanje uputili smo se i prema mjestu zvanom Bar. Bar je od Budve udaljen 45 minuta. Cijelim putem je padao pljusak i kad smo stigli tamo doslovno smo uspjeli doći samo do pravoslavne katedrala svetog Ivana Vladimira, poslikati se i otići do apartmana da se smjestimo.

Drugi dan smo odlučili prošetati Kotorom, gdje smo bili i smješteni. Grad je okružen zidinama dugim 4 km i uvršten je na popis UNESCO-ove svjetske kulturne baštine od 1979. godine. Ja bi ga još nazvala i grad mačaka jer su bile na svakom koraku, bile su slatke i pripitomljene. Kratkom šetnjom obilazite sve znamenitosti od katedrale Sv. Tripuna, crkva sv. Luke, također postoji i vidikovac iznad starog grada, do kojega imate nekih sat vremena hoda, ali mi nismo išli jer je dan prije padala kiša i sve je bilo užasno sklisko. Također ovdje možete posjetiti i Njegušev mauzolej koji se nalazi na vrhu planine Lovčen s kojeg se pruža brutalan pogled, ali nama je bila magla i nije se isplatilo penjati gore. Razlog više za povratak barem još jednom u Crnu Goru.

Nakon Kotora smo se uputili prema Herceg Novom. Meni omiljeno mjesto uz Kotor. Po dolasku smo odlučili pronaći neki restoran. Prošetali smo se do šetališta uz more i sjeli u restoran. Hrana je bila odlična, a nije bilo preskupo. Restoran se zove Do-do cafe. Cijene su bile znatno niže nego u Budvi, a ručak odličan. Nastavili smo se šetati šetalištem uz more i polagano se vratili do Starog grada. Meni je ovdje baš bilo lijepo i baš sam ostala oduševljena mjestom.

Za kraj dana smo otišli do Tivta, kako nas je sreća pratila tako nas je i dolaskom u Tivat opet zadesila kiša. Sjeli smo u kafić i odlučili se počastiti nekim kolačem. Cijene su tu poprilično visoke, što je i za očekivati. Vratili smo se i sutradan da vidimo grad po danjem svjetlu. Mene se tu skoro ništa nije dojmilo osim Porta Montenegra koji izgleda brutalno. High class dućani, hoteli, kafići.

Poslije podne smo odlučili krenuti prema Manastiru Ostrog i usput smo stali na ručak u Podgorici. Ručak je bio fenomenalan i preporučujem svima koji dođu u Podgoricu da posjete restoran Per Sempre. Ja inače nikad ne ostavljam recenzije za restorane, ali ovaj me je baš oduševio tako da sam morala. Poslije ručka smo se uputili prema manastiru. Manastir Ostrog je izgrađen na 900m nadmorske visine, a izgradio ga je Sveti Vasilije Ostroški čiji ostaci se tamo nalaze i danas. Nalazi se između Nikšića i Podgorice. Možete se popeti gore, Ulaz se ne naplaćuje. Slikanje je “zabranjeno”, ali svi su se slikali i snimali, tako da smo i mi odlučili okinuti par slika.

Ostatak večeri smo proveli u šopingu, vratili se u Kotor gdje smo ujutro opet krenuli za Podgoricu. Kao što sam već rekla sve je prošlo super s rent a carom, nije ni pregledao auto, samo je došao po ključeve.

Crna Gora nas je oduševila, bilo nam je jako lijepo iako je većinu vremena bilo kišovito ili maglovito. Definitivno imamo razloga za povratak. Na wish listi mi je na par dana posjetiti Durmitor u proljeće. Nadam se da će se to ostvariti čim prije.

*Želja mi se ostvarila, a putopis iz NP Durmitor možete pročitati ovdje.*